Postoji fizičko i verbalno kažnjavanje djece. U fizičko kažnjavanje spada udaranje djece, a pod verbalno spada ponižavanje, vrijeđanje, vikanje, posramljivanje, zastrašivanje, ucjenjivanje.
Vrlo često znam čuti izjave roditelja poput:
„I mene su tako odgajali i dobar/dobra sam ispao.“
„To je za njegovo/njezino dobro.“
„Ja to radim da ga/ju zaštitim.“
„Ne boli ga to.“
Kažnjavanje nije rješenje. Vrlo često roditelji posežu za kažnjavanjem zato što ne znaju za drugi način i jer su i sami bili tako odgajana ili su pak pod jakim osjećajem ljutnje ili bijesa te ne mogu sami sebe kontrolirati.
Kažnjavanjem djelujemo kratkoročno te time dijete neće naučiti što i kako dalje, to ti sa sigurnošću mogu reći. Dijete će u kasnijim situacijama djelovati iz straha te će ponavljati isto ponašanje zbog kojeg je bilo kažnjavano onda kada roditelj neće biti prisutan i u blizini.
Dijete kažnjavanjem zaključuje:
„Oni koji me naviše vole, tuku me i vrijeđaju.“
„Udaranje je prihvatljivo.“
„Udaranjem pokazujemo ljubav.“
Istraživanja pokazuju kako djeca koja su odgajana na takav način i sama posežu za takvom vrstom odgoja kasnije, kao što se i tako ophode u rješavanju bilo kojeg problema s kojim se susretne, a znaš zašto? Jer je jedino to dijete vidjelo kao način rješavanja problema.
Važno mi je naglasiti da reakcija roditelja na djetetovo ponašanje isključivo ovisi o tom roditelju, a ne djetetu.
KAKO ODGAJATI, A NE UDARATI?
Kao što sam već napisala, roditelji kada osjećaju ljutnju ili bijes reagiraju kažnjavanje, no prvi korak je osvijestiti te emocije i ne reagirati kada smo pod tim emocijama jer dijete nije krivo za to što se unutar nas događa.
Kada je u prometu gužva i stojiš u koloni, hoćeš li izaći van i udariti prometnog policajca? Vjerujem da nećeš.
Isto je i s djetetom – nije ono krivo za naše osjećaje. Mi smo odgovorni za to i sami se s time moramo nositi najbolje što možemo.
Dijete je dijete, ako i nešto napravi drugačije od onog što mislimo da je prihvatljivo, idemo ga probati naučiti kako da to ispravi, kako može postupiti drugačije – ali na miran i staložen način. Idemo izgraditi odnos koji će biti prožet ljubavi, prihvaćanjem i podržavanjem.
Pročitaj u nastavku na koje načine:
· Odnosite se prema djetetu s poštovanjem, razumijevanjem i empatijom
„Vidim da bi još bio u parku, ali uskoro će biti ručak. Još 5 minuta pa ćemo krenuti kući. Možemo se vratiti nakon što pojedeš ručak i odmoriš. “
· Postavite jasne granice (unaprijed ih najavite)
„Sada idemo u dućan. Možeš si izabrati jedan slatkiš.“
· Usmjerite se na pozitivna ponašanja
„Sviđa mi se što si pospremila tanjur nakon što si pojela. Bravo.“
· Budite primjer svom djetetu
Poštujte pravila koja očekujete da i vaše dijete poštuje.
· Preuzmite odgovornost za svoje osjećaje te pokažite djetetu kako se nositi sa svojim osjećajima
„Jako me razljutilo to što si napravila. Treba mi kratko da se smiri pa ću se vratiti.“
Ovo su načini prihvatljivog ponašanja prema djetetu, ovo je način kako izgraditi odnos pun ljubav, poštivanja, razumijevanja i empatije. Potrebno je vrijeme kako bismo ovakav način komunikacije uvrstili u naše svakodnevno funkcioniranje, ali je moguće.
Budi primjer svom djetetu i pitaj se:
„Koje moje ponašanje bih voljela da dijete usvoji i koristi u budućnosti, a koje moje ponašanje ne bih voljela da dijete usvoji i isto to radi?“
Pozivam te da koristiš ovo pitanje tijekom svog ophođenja prema djetetu – pomoći će – vjeruj. 😊
Pišem ti ponovno uskoro,
A do tada gradi i njeguj odnos tebe i djeteta.
Sarah
